Kultura

Iz štampe je izašao roman “Ja Bukovski” autora Aleksandra Sekulovića, dugogodišnjeg novinara iz Podgorice, PR-a, sportskog urednika, sekretara Teniskog saveza Crne Gore. U nastavku razgovor koji smo zabilježili u emisiji "Katareo".

“Sve neuralgične tačke savremenosti autor je upakovao u svoju naraciju o ludilu današnjeg svijeta” - kaže u recenziji pisac i urednik Balša Brković. Koje su to neuralgične tačke našeg današnjeg društva? O čemu zapravo govori roman?

Ono što je Balša Brković dobro zapazio u mom djelu, roman je jedan krimi triler koji se tiče uvijek aktuelnih tema kao što je trgovina ljudima. Osim te centralne teme kojom se roman bavi, u pitanju je i jedna novinarska priča glavnog lika koji zapravo pokreće taj kompletan slučaj i dolazi na samom kraju do rješavanja kompletnog konflikta između njega i svijeta u kom se nalazi. Ono što je bitno za roman jeste da je “Ja Bukovski” pisan na potki samog pisanja Bukovskog i stila kojim on piše. To mi je bila neka vodilja s obzirom da sam i sam ljubitelj pisanja Bukovskog i načina na koji on to radi.

“Roman je novi doživljaj čitanja ljudske ništavnosti na koju nas je Čarls Bukovski davno upozorio” – kazao je Miloš Bulatović, književnik. Dakle, da povučemo paralelu između Vas i Bukovskog za kojeg se smatra da je pisao o ljudima sa margina amerigčkog društva.

Bukovski je jednostavno neponovljiv. Ono što je bitno za njega iz mog ugla jeste da on piše toliko jednostavno da ga svako razumije. Često imamo pisce koji se izgube, prema mom mišljenju, u svom nekom nastojanju da opišu sa što više riječi kako bi zadovoljili moguću formu. Međutim, Bukovski je za mene neko ko bi trebao da bude precizno jasan u svim svojim nastojanjima da bilo šta napiše ili dokaže. Ta njegova lakoća pisanja, upravo sva kompeksnosnost napisati jedno djelo iz neke možda novinarske forme koja zahtjeva da se bude što kraći, što koncizniji, a da ta vijest i to što pišemo pogodi onog koji sluša, u ovom slučaju onoga koji čita. Bukovski, njegov rječnik, njegov izraz je blizak većini ljudi. Ima dosta komfora u njemu i to je nešto što je meni pomoglo prilikom gradnje mog stila pisanja.

Ovo je moje prvo prozno djelo. Ranije sam se bavio poezijom, ali nisam objavljivao zbirke. Moje su pjesme u ranijem period bile objavljivane u nekim glasilima.

U doživljaju Bukovskog bi trebali svi mi da imamo svoje mjesto. Tako sam ja, ne pokušavajući da imitiram Bukovskog ni u jednom slučaju, ni u jednoj situaciji jer je to prosto nemoguće, pokušao to da iskažem kroz svoje pisanje, gdje sam se ja našao u njegovom pisanju. Miloš je to dobro zapazio. Mi živimo u vremenu kojezapostavlja neke moralne vrijednosti zarad sticanja određene koristi, najčešće novca. To vrijeme je iznjedrilo sav taj “nemoralan pravac” koji je danas vodilja za određeni broj ljudi koji nije zanemarljiv. Poema “Mrak” Bukovskog govori o tome da je mogao da navede određena lica, određene osobe na pogrešno tumačenje njegovih tekstova i onoga što je on pisao. Apropo toga ja sam nastaojao da budem što jednostavniji, što pitkiji čitaocima da im približim pogotovo aktuelne teme koje nas sve pogađaju i koje su zapravo tu oko nas. Mi možemo da se pravimo da ih ne vidimo ili da ne obraćamo pažnju da se one dešavaju. Onda se ne zna šta je tu gore od tog dvoje. Ako ostanemo nijemi posmatrači svega toga, mi smo neko ko bukvalno ne doživljava svijet na pravi način.

Na šta mislite kada opisujete naše društvo?

Kada kažem naše društvo, mislim na kompletan svijet. Trenutno nam neka medijska slika dozvoljava da pratimo dešavanja, nekad se poistovjetimo ili kopiramo ono što se dešava u nekim drugim mjestima, naročito u zapadnim zemljama jer je radnja romana smještena upravo u Njujorku, u SAD-u, kao možda i zemlji koja je napravila najveći civilizacijski iskorak u svakoj životnoj sferi. Tako je i radnja romana smještena u Njujorku i prati trgovinu ljudima, pedofiliju, razne načine na koje se stiče određena korist, najčešće finansijska. Kroz te dvije sfere račvaju se ostale koje se ne mogu smjestiti ni u neko gledište određenog pisca ili filozofa ili sjutra nekog ko bi mogao da kaže nešto više, a kamoli u svijest običnog čovjeka koji je veoma povodljiv kada su u pitanju materijalne stvari i zapostavljena duhovnost. Pogotovo u današnjem vremenu kada se brzo živi, a zapravo u tom brzom življenju mi živimo vrlo sporo. Gotovo ne doživljavamo ni malo od toga što nam život nudi, na taj pravi način.

Gdje zainteresovani mogu da pronađu roman?

Mislim da će sve knjižare u Crnoj Gori ili barem one najopremljenije imati djelo u svojoj ponudi. Naravno, postoji mogućnost porudžbe onlajn. Svi smo svjesni kovid situacije, pa smo morali da iznađemo neke nove kanale distribucije. Možete slobodno pronaći moje ime na socijalnim mrežama i tamo imate u svakom postu način na koji se dolazi do mog romana. Tako da smo i na taj način pokušali da malo animiramo čitaoce, ljude koji bi možda željeli da pročitaju i da knjiga u njihove ruke stigne na njihovu adresu.

Koliko Vam je karijera novinara pomogla ili možda podstakla da danas budete i pisac? Možemo li povući paralelu između te dvije profesije?

Profesija novinar i profesija pisca jednu drugu podupiru i podržavaju. Jer da bi se izrazili, mi moramo to napisati. Na bilo kom mediju u kom radimo, čak i na televiziji kada bilo koji prilog, stand up i bilo šta radimo, mi to svakako moramo da stavimo na papir. I ta forma je možda i način građenja stila kako novinarskog, tako i kao pisca. Međutim, ne bih to nazvao profesijom, to je nešto što nosite u sebi. Često znam da kažem da je novinarstvo zanat koji se uči. Međutim, koliko god da ga naučite, ukoliko to nemate u sebi, vi teško možete da ispoljite određeni kvalitet u novinarstvu. A siguran sam da je ista stvar i sa pisanjem jer ništa što napišete ne može da bude tek tako rečeno i izgovoreno, a da u sebi ne nosi neku težinu. Ja sam negdje već od ranih dana iskazao tu “žicu” za pisanjem i želju, samo je trebao jedan pogodan momenat da bih ja to i počeo da radim. Citiraću ovog puta i najprodavanijeg pisca današnjice Paola Kuelja koji kaže: “Ako nešto dovoljno jako želite, cijeli univerzum se uroti da vam se želja ispuni.” I za pisanje dar možete da imate ili nemate, ali ako se ne pomučite, ako ne krenete u tu avanturu, ako ne volite to što radite - onda i to će možda iznjedriti sve sem kvalitet. O mom kvalitetu ja ne želim da pričam, želim da čitaoci to procijene. To je najbolji pokazatelj onoga što ste radili i da li to nešto vrijedi. Ja sam neku svoju želju unutrašnju ispunio objavljivanjem ovog romana. Imam napisani i drugi, ali to će sačekati da ovaj roman zaživi. S obzirom da sam učestvovao na konkursu prevodilaštva od strane Ministarstva kulture, nadam se da ću dobiti tu potporu da prevedem na nekoliko jezika moj roman kako bih pokušao da nađem i izdavače van granica Crne Gore. Moja ideja je da roman bude preveden na govorna područja engleskog jezika: Amerika i Velika Britanija, a zatim i Njemačka i Španija. Kasnije, ako se ispostavi da je to što sam napisao imalo prolaznost u tim zemljama, onda bi naravno išli na neke druge jezike. Krenuli smo nekim malim koracima.

Kada možemo da očekujemo promociju romana u Kotoru, a s obzirom na pandemiju koronavirusa? Koliko sam upućena, Vi ste ljubitelj Kotora i cijele Boke.

Ja sam stalni posjetilac koncertne sezone u Kotoru koja se održava zimi kada ima malo posjetilaca. Često se nalazm u Prčnju i Perastu. Kotor je baza. Kada pođem u ta manja mjesta oko zaliva uvijek svratim i u Kotor. Gotovo svaki vikend koristim da se tamo nađem jer Kotor i čitava Boka su mjesto gdje čovjek nađe svoj mir, dobije ideje. More je posebna stavka u mom životu. Često gledajući tu površinu - kakva je ona, takvo je nekad i moje raspoloženje. Nekad je tu bura, nekad je i mirno, ali u svakom slučaju bez mora se ne može, barem u mom životu.

Kada je u pitanju promocija u Kotoru, razmišljam na tu temu. Trebali smo da napravimo veliku promociju u Podgorici, međutim kovid mjere su to zaustavile. Nadam se da ćemo za nekih petnaestak dana krenuti u realizaciju. Čim završim Podgoricu koja je moj rodni grad, ne samo moj nego i mojih predaka, mislim da će sljedeća stanica biti Kotor, ako nađemo i neka interesovanja od strane ljudi iz kulture u Kotoru. Vrlo rado ću doći u Kotor i sa velikim oduševljenjem i elanom bih napravio tu promociju za, ne mogu još reći moje sugrađane, ali nadam se da ću i to jednog dana moći sa ponoom da kažem.

Na koji način je uticala pandemija koronavirusa na Vas, Vaš posao najprije, a onda i na stvaralaštvo? Je li Vam višak slobodnog vremena u prvom talasu koronavirusa pomogao na neki način da stvarate?

Mogu reći da jeste. Međutim, ne radim samo jedan posao, nego više njih tako da mi dosta vremena oduzima. Mislim da me je taj “pod moranjem” višak vremena kojeg imam naveo na razmišljanje i možda je upravo taj momenat koji sam osjetio da se u toj pandemiji i objavi ova knjiga kao višak vremena koji imamo za čitanje, ne samo za stvaranje bio i povod da u sve to uđem sa malo više elana. Svi smo svjesni da više ništa nije isto. Nemamo neke zvanične informacije iz tih većih instanci kada bi moglo ovo sve da se završi. Dali ste mi dobru ideju da pogledam kako stoji čitanje, izlaznost knjiga, prodaja u čitavom svijetu, na globalnom nivou. Pretpostavljam da se više čita i da se ljudi više druže sa knjigom zbog te same činjenice da neke stvari koje smo mi do sada radili ne možemo više da radimo, a da to vrijeme možemo da upotrijebimo na najljepši mogući način, a to je druženje sa knjigom.

Koliko dugo ste radili na romanu?

Prvih 15 stranica romana su napisane prije možda 10 godina i više. Tek nakon nekog određenog perioda kada sam odlučio da to mora da se napiše, bez ikakve ideje o čemu ću da pišem, već samo da nastavim tih 10 stranica pa gdje me pisanje odvede, trebalo je 4-5 mjeseci da sve to što sam mislio da treba i što je bilo u meni iznesem na taj način.

Velika prepreka za nekog mladog pisca, za nekog ko ulazi u pisanje jeste kako da ga uvedemo u sve to, a da ne izgubi nadu da je to bilo potpuno nepotrebno i da to nikada neće da zaživi. Naime, sama ta radnja kada se završi roman do pojavljivanja je Sizifov posao u Crnoj Gori. Od javljanja na konkurse koje sam ja prošao, gdje ne vjerujem da su ljudi koji su odlučivali o mom romanu i mnogim drugim djelima to ni pročitali, niti uzeli u obzir. Pa do u Crnoj Gori uvijek teških problema sa lektorisanjem, uredništvom. Kasnije sama štampa knjige koja je dosta kompleksna i složenija nego što je to u drugim zemljama. Do podrške kompletno kulturne zajednice koja bi trebalo da stoji iza pisaca.

Da nije bilo gospodina Dragana Bokana ovo djelo ne bi ugledalo svjetlost dana. Finansijska konstrukcija je na nivou godišnje plate nekog prosječnog zaposlenog čovjeka u Crnoj Gori. I vi to napišete i sve uradite i kada treba da objavite na kraju vi više i ne razmišljate da treba nešto da zaradite od svog posla.

Roman sada treba da plasiramo čitaocima. Cilj nam je da se što više pročita i negdje da se sa tom nekom finansijskom konstrukcijom sklopi. Međutim, to je u Crnoj Gori priča u koju pisci ulaze sami, nemaju određenu zaradu i nadaju se da svoje djelo mogu da prevedu i možda plasiraju u neku drugu zemlju. I tek ako uspije da izađe iz regiona može da kaže: “Da, ja sada živim od pisanja”. I to je ono što sam ja uvidjeo u periodu između stvaranja djela, tj. završetka pisanja do objavljivanja romana. To je ono čega sam postao svjestan tek kada sam se uhvatio u koštac sa ovim stvarima i mislim da u narednom periodu neko treba dobro da obrati pažnju na ove stvari jer sjutra od jednog pisca zemlja može da ima veliku korsit. Opet ću citirati Kuelja jer on je bio na istim mukama kao što su crnogorski pisci. On je rekao: “Nema loše napisanog djela, postoje samo loši izdavači”. Mi u Crnoj Gori imamo problem čak da nađemo izdavače bez obzira o kom je djelu riječ.

Ja apelujem na institucije, na ljude da podrže kulturu u svakom segmentu nije bitno da li je to književnost, muzika, film. Ulažite u kulturu jer kultura se vraća vašoj djeci, vašim potomcima. Stvarati jedno društvo bez kulture je kompromis sa samim sobom. I to kakav kompromis, uvijek na svoju štetu.

Savjeti za mlade pisce i novinare

Da ne odustaju. Onog momenta kada odustanu, odustali su od sebe. Kao novinari odustali su od nekog boljeg društva, boljeg sjutra za njihovu djecu, ako nije kasno i za njih. Ako su pisci da ne slušaju šta im ko priča u smislu da će to odrediti njih da li će to raditi (i dalje pisati) ili ne. Držite se toga što ste zacrtali. To što volite da radite - uvijek radite. Nemojte ono što volite da zapostavite zarad nečeg što ne volite. To je glavna poenta. Ako volite da pišete, pišite. Čak i ako su kritike lose, nastavite da pišete. Jer to što ste vi napisali, to je samo vase, to vam niko ne može uzeti. To ostaje sjutra i vašoj djeci i vašim unucima i za 200 i za 300 godina vaše ime stoji tu da je to vaše. Pišite, bavite se ostalim umjetnostima, slikajte pjevajte, glumite jer zemlja bez umjetnika, bez umjetnosti nije zemlja. Ona je pustinja i to pustinja u kojoj kiše nikad nema jer umjetnici stvaraju to pogodno tle za duhovnost jednog naroda.

Drugi dio razgovora sa Aleksandrom Sekulovićem možete poslušati u emisiji “Katareo” u utorak, 23. marta od 17 sati i 15 minuta.

Foto: Savo Prelević